Black_lucius

Samoglasnici života

A bijelo, U žuto, I zeleno, E crveno
O crno – ovi trenuci života stoje.
A; počeci nevini sad se broje
Novi život okreće svoje vreteno.

U; sjaj sunčeve trake
Vijori na vjetru brzom.
I; sa brda penje se gordo
Drvo što strši kroz oblake.

E; krvave nosnice, crvi starosti gmižu
Zajedljivim jezikom tanjur mladosti ližu
Gorke boli okus vidi se na licu.

O; leteći crna vrana donosi smrt
Čovjeka vodi u onaj krajnji rt
Sljepac vidi slobodnu pticu.

...do tada strpljivo čekat ću...

Hm... Realnost, kao jedna od vrlina današnjeg suvremenog čovjeka, vrlo je rijetka. Onaj koji je blagoslovljen imati ju, može biti zaista sretna osoba. Biti realan znači biti stvaran, razuman. Mogućnost da se sposobnost realnost "posjeduje" je vrlo mala. Dostupna je samo onima koji ju zaslužuju - nepristranima. Kako je Richard Bach napisao: "Ne vjerujte svojima očima. Njihove su mogućnosti ograničene. Gledaj to s razumijevanjem...", neke stvari se moraju gledati sa stajališta razuma, iako srce odlučno pulsira subjektivno mišljenje. U današnjem svijetu i vremenu teško je biti realan, s obzirom na nametnuta mišljenja ili nemogućnosti da se izrazi realno mišljenje o nekoj činjenici. Mnogi ljudi bacaju drugima, ali ponajviše sami sebi, prašinu zablude onemogućavajući da se kroz oblak prašine vidi vatra realnosti, što kao znak upozorenja crveno svijetli. Čak i kada ugledamo bljesak, zatvaramo oči pred istinom. Ona je bolna, ona peče jer je stvarna i istinita. Poricanjem viđenog upozorenja, u očima se stvaraju mreže isprepletene zabludama. Oči više ne sjaje, pogled je isprepleten. Pogled je lažan. Dopustiti da nas mala iskra realnosti prosvijetli, znači početi živjeti otvorenog uma, udisati svježi zrak bez imalo štetnog smoga. Život u realističnom osvjetljenju prikazuje ga sa svim svojim manama i vrlina, prikazuje ga kakvim jest - savršen.
Jednog dana kada se sobna vrata zablude zatvore, uživaj u trenutku.
Jedinstven je. Stupaš u svijet realnosti.

ponovno rođena

Drveni sat otkucava sedam sati, vrijeme je da pođem. Odijenuh košulju i suknju. Po naručenoj želji. I još samo kapljica najskuplja parfema iz crvene bočice. Hladnoća noćnog zraka dotakne mi tijelo, a ono mu uzvrati naoštrenim, mekim dlačicama. Ponosno koračah mračnom ulicom kroz koju bi svako malo prošao automobil upaljenih svjetala. Dolazim do napuštene kuće, i dok naslonjena na zidu čekam, divim se ljepoti prirode. Drveće bujno očekuje kada će pokleknuti i pokazati svoje kržljave i lomljive kosti. Dolazi muškarac odijeven u veoma otmjeno odijelo i skup kaput. Skida šešir te pozdravlja. Lagano se nagnuh i krenusmo prema njegovu stanu. Njegov hod bijaše brz. Drzak, gord. Pošto uđosmo u stan, priupita:
-Želi te što popiti, možda vino?
-Može, hvala. – U njegovu glasu čula se neka graciozna uzvišenost. Lagano ispijah čašu dobrog crvenog vina. Nakon toga uputismo se u sobi sa velikim krevetom sa djevičansko bijelim plahtama. Pitah ga bojažljivo:
-Kako želite?
Njegov pogled ošinu me kao munja. Dovoljan znak da ušutim i pustim da on govori. Rekao je da legnem i opustim se. Srce mi je kucalo kao loptica što je vezana za reket. Izmjenično, brzo. Glasno. Razodijenuo me. Dok sam ležala gola zatvorenih očiju, svukao je svoju odjeću. Kao kakav tinejdžer pažljivo je sjeo na krevet i poljubio me u čelo. Uskoro njegove meke usne upoznaše svaku poru moga besramnog tijela. Vršcima jagodica prelazio je mojom blijedunjavom površinom, bilo mi je neugodno. Onako ležala kao svaku večer prije, a osjećala ono što prije nikad ne osjetih – meku ugodu. No, prije no što uspijeh povjerovati da savršenstvo zaista postoji, osjetih kako njegov ukrućeni ud ulazi u moj lađasto oblikovani organ. Ispustih neznatini jecaj, prvi put. Njegove ruke su me i dalje nježno milovale. Trenje udova, jedno o drugo, stvori vatren osjećaj. Požuda. Isprepletenih prstiju međusobno se nadopunjavasmo. Ispunjavasmo čudnom energijom jedno drugo. Obavijeni kapljicama znoja doživjesmo vrhunac seksualne požude. Istovremeno, osjećajno. Tada nastupi minuta uzvišenosti, gdje zatvorenih očiju u mraku očnih kapaka, spoznah savršenstvo fizičkog dodira. Iz grudi mi se otme tihi jecaj zadovoljstva. Nisam smjela to pokazati, a on to nije smio vidjeti. Otvorih oči, pogled mi uhvati njegove, u punom žaru, smeđe oči. Dugo nakon toga se gledasmo proučavajući dubinu sugledačevih očiju. Nakon što sam se istuširala, vratih se u sobu koja je izgledala potpuno drukčije nego na početku. On se već bio odijenuo u nekakav kućni ogrtač i rekao:
- Novac Vam je na stolu. Pozvat ću Vam taxi.
Osjetih sram po prvi put. Uzeh nezasluženi novac i istrčih iz stana što su me noge više nosile. On je zbunjeno stajao. A ja povrijeđena, iskorištena, bačena. Iduću večer, kao i svaku prije no jučer, čekah da obavim ponizan čin zadovoljavanja nezadovoljenih seksualnih nagona i tzv. požuda. No, um...Um ne prestaje mislit na prokleto nesavršenstvo dvaju stopljenih bića od noći koju će pamtiti dovijeka.

Prvi put tijelo se predalo, srce je kucalo, oko je plakalo.
Po prvi put biće, u meni, se probudilo.

trenutna sreća

Vjetar puše. Čuju se glasovi... zvukovi metala odbijaju jedno od drugoga.... odlučno jašu prestrašen vojnici u crnim odorama sa visokim čizmama sa zakovicom na vanjskoj strani. Posljednji časovi su, a oni odlaze. Trenuci života prolaze im kroz glave i dolazi taj trenutak potpune predanosti njihovoj Gospodarici. Zadnja crna spodoba nestaje iza starog hrasta. Došlo je i to vrijeme......

Dolaze na mjesta uredno poredani. Prava vojska. Potreban je samo prokleti signal koji će promijeniti njihovu sudbinu.
Stoga, braćo, ne dajmo se.U boj, braćo! Pođ'mo u boj!! Satrti neprijatelja koji kalja njezino Ime presveto. – govorio je punim plućima.
Srce je odlučno čekalo signal. Čekalo je vapaj, adreanalin... Crni vranac pod nogama osjećaja da dolazi trenutak borbe, trenutak odanosti i privrženosti. Samo Njoj. Zrak postade težak i gust. Pluća mi šire crnu tkaninu sa jednim gubom sa svake strane. Ponosno sjedih na svome crnom vrancu. Tisuće... Milijuni... Bilijuni crvenih točkica približavalo se krajnjoj liniji nepovratka. Dovoljan je još samo jedan korak i oni ga napraviše.
U booooj!!!!!! – dreknu.
Topoti konja šamaraše Njezinu čast, a Ona pusti na nas mokre iskre bijesa. Dotakla jesvakog od nas - bijedne ratnike u njeno Ime.Toga jutra Nebo se ne probudi. Neka se dokažu vjerni joj podanici u mraku i patnji, bez Njenog štita svilene haljine. Iskre prštiše trenjem metalnih bičeva. Mnogo ih je palo, ali mnogi će i pasti. Silno bijaše moje divljenje prema Njoj. Bijaše to prevelik, sebičan osjećaj – ljubav. Na posljednjem koncu života ja na svome vrancu poletih neprijatelju, a on mi zari truli mač pokvarenosti u prsa. Željeh poletjeti, na opravdan način, k Tebi, u Tvoje predivno kraljevstvo da Ti zauvijek služim, da ti budem bliže... Ali poletih ka Smrti i padoh joj u ruke lagano. Ti me sebičnog pretvoriš u čudovište kameno i zauvijek ostadoh samo tvrdi kamen na poljani toj. Vidjeh te. Oh, sreće li, proklete. Ti srećo, koja uništi mi vječni ponos služenja mojoj Gospodarici, okameni kao što Ona mene sebičnog okameni.


I tada silno bijaše moje divljenje prema Njoj. Bijaše to prevelik, sebičan osjećaj – ljubav.
Za tvoje Ime mi je krv tuđu proliti. Za tvoje mi je Ime i u smrt otići. Auroro prelijepa, za tvoj pogled i dodir meki kamenom mi je postati...



evo neke inspiracije me puklo... nije baš nešto..ali šta se može...
pozdrav!

vlakovi života

Prolaznost vremena jedinstvena je. Ona djevojka, ni po čemu uočljiva, opet spava u vlaku.
Umorna je od svega. Teški i tmurni sni je more. Nešto nije u redu.
Vidi se po izrazu lica. Otvara oči, a kapljica umorna sna kapne joj niz lice.
Njen pogled zaista je duhom klonut. Vadi uredno spremljenu maramicu i briše mokri dokaz. Njena pokretnica života je stala. Svejedno. Oči se okreću. Traži, niti sama ne zna što. Izgubljeni pogledi gubi se u prostoriji željeznih zidova i zvuka kotača na tračnicama. Kroz prozor vidljiv je tek koji žuti maslačak ubijajući monotoniju velike zelene površine travnjaka. Zaista su lijepi u ovo doba godine. Škripanje kotača spriječavaju je pri daljnjem spavanju. U ruke uzima knjigu koju je već čitala. Zaista čudna djevojka. Pri samom prvom pogledu, čovjek stekne čudan dojam. Pogled jako našminkanih očiju ubija te, vidljive kosti i blijedo lice na rukama ukazuju na neku vrstu anoreksije, krhkim držanjem podsjeća na travku koju samo što ne otpuhne vjetar. Crnina koja se prelijeva tijelom daje neku posebnu misterioznost i mračninu. Crna traka pripijeno joj stoji oko vrata i jedan veliki željezni križ što visi, njenom izglednu daje surovost, beživotnost i beskrajnu hladnokrvnost. U tamnim očima, kao i da nema dna. Ponor. Torba, koja je,naizgled, veća od nje, stara je i prašnjava sa malim džepom na prednjoj strani. Nesigurnim koracima hoda od kraja vagona do vrata, u svojim prevelikim crnim, kožnim cipelama. Svojim pogrbljenim i plahim držanjem ukazuje na svoju krhkost i osjetljivost.



Pištanje kočnica vlaka omelo me u mom daljnjem proučavanju crne djevojke. Iznenadna nesvjestica me toliko ne čudi, potrebno je tek nekoliko trenutaka za povratak. To sam opet samo – ja. Malim koracima silazim niz dvije željezne stepenice, držeći se za hladnu metalnu dršku. Pogled u lijevo, pogled u desno.Gdje je onaj vlak? Kuda sad?

/Uzdah.../

trenutak savršenstva

12. svibnja Upaljena crna kanta vrti svoj raspored. Sve je unaprijed određeno.
Veliki raspred. Opet isti ljubić sa prozirnom temom u kojoj on, junačan i stasit momak spašava nju, djevu naljepšu. Njihova ljubav ne bješe moguća jer on bijaše imućan mladić, a ona tek priprosto djevojče.Opet isti crtić u kojoj dobri plavi Štumfovi pobjede zločeste crne nametnike u šumi. Zaista slatko. Stvarno.
Onaj dokumetarac koji već prikazuju već osmi put ove godine opet prikazuje parenje malih kukaca. Zanimljivo, donekle, kako današnja priroda uspijeva preživjeti s obzirom na situaciju u prirodi. Zatim slijedi onaj kviz u kojem se natječeš za novce, koji vodi sarkastična voditeljica odjevena u crno kao kakva detektivka ili pripadnica kojekakve mafijaške skupine, pljujući svakodneve, ponizne i pobožne ljude. Obožavam takve ljude. Ljude sa smislom za humor.
/dalje, što piše u programu?/
Akcijski film. Opet neki extrasnažni, poznati glumac dugačkog prezima glumi dobricu željnog osvete u bratovo ime. Brata su mu inače ubili. U silnoj borbi punoj krvi, ozljeda i macho-jakih udaraca dobrica prvo strada, ali pri kraju se dešava silan preokret kada dobrica dobi snage, bokti ga znaj otkud, i sredi lika u bratovo ime. I ono što me najviše fascinira na kraju tih prozirnih filmova jest što mu dobrica pljune u lice i kaže: This is for my brother!
Naravno, tu je uvijek neka ženska koju otmu i pokušaju ubiti, ali na kraju i nju spasi.
Komedija. Zaista. Ljudima pune glavu stvarima kojima nisu ni moguće.
Tik – tak...Tik – tak...
Svi željno iščekuju utakmicu Dinamo – Hajduk u kojoj će opet doći od vrijeđanja i bijednih tučnjava zbog kojih plavci moraju odmah intervenirati. Kada ne bi bilo takvih utakmica, naša policija zaista ne bi imala što raditi. Dok su kafići i domovi puni sanduka pivi, opušaka cigareta i psovki navijača željnih atmosfere i pobjede, cijeli grad miruje. Kakva sloga. Predivno. Opet slijedi kviz u kojem vas poprilično zgodna djevojka nagovara da nazovete i dobite kilometarski računski ispis zbog pogrešno rečenog odgovora za 200 kuna.
19.30 vrijeme je za Dnevnik. Kao i svake večeri i ne toliko loš voditelj u skupom odjelu najavljuje što se dogodilo. Pokuštajte samo slušati kako se čuje kad pokušavaju uhvatiti zrak. Kao ribe na suhom. Komično. Dolazi red na vijesti iz sporta, a odmah nakon njih vremenska prognoza. Ljudi su veoma zli, ako prognozeri krivo kažu kakvo će vrijeme biti. Pazi razljepile su joj se nove cipele, kao i da itko mari za to.
Nakon svega toga opet slijede neke serije komičnog sadržaja. Više bi se reklo tragi-komičnog sadržaja. Današnji ljudi su izgubili smisao za humor. Osim sarkastične voditeljice u crnom. U kasnim večernjim satima, nema ničeg previše pametnog ili zabavnog. Ili neki hororac koji je prekasno da bih ga pogledala ili reprize nogometnih ili drugih utakmica.Tko još gleda nogometnu utakmicu u 22 sata?
I kada su sastavljači programa sigurni da većina djece i maloljetnika spava, dolazi na red neki film za odrasle u kojima glumi neka plavuša sa previše naglašenim oblinama i macho tip sa pločicama. Današnji ljudi gledaju svakakve gluposti. Kada završi taj «edukativni» film, gasi se program. I on mora spavati. Akcija ponovnog raspreda za idući dan slijedi već u 7 sati ujutro. Ljudi nisu svjesni svega što imaju. Zahvali li itko ikada Nikoli Tesli za struju?
13.svibnja Opet isti ljubić sa prozirnom temom u kojoj on, junačan i stasit momak spašava nju, djevu naljepšu. Njihova ljubav ne bješe moguća jer on bijaše imućan mladić, a ona tek priprosto djevojče. Opet isti crtić u kojoj dobri plavi Štumfovi pobjede zločeste crne nametnike u šumi. Buuuum! Treeees! Eror. ššššš.. Eror. ššššš..Eror. ššššš.. Eror. ššššš.. Šššššššš...ššššššššš... Crna kanta sa crnom slikom. Prekid programa. Panika!!!!

Spokoj. Samo lepet krila.
Umjetnička tišina, barem i nakratko.
Jedinstveno.
Nitko ne vidi, nitko ne osjeća. Kako tužno.

Posljednje riječi počujte moje...
Nisu posebne.One su obične.
Dječje.Kao i ja.

Bijaše to divni trenutci...
Nekome reći što mislim..
Nekome reći kako mislim..
Nekome reći o čemu mislim..

Bijaše mi to veliki crveni balon...
Pun osjećaja.
Pun situacija...
Pun razmišljanja...
...
Pun dijelova mene...



Htjedoh reći da moram poći u svijet..
Daleki svijet, stvaran ...
Bojim se..Zaista.
Jako.Ali to je normalno.
Valjda.

Moje putovanje počinje... Spremih kofere i odlazim..
U potragu..
Za onim što sam bila.
Za onim što jesam.
Za onim što ću biti.

Šaljem vam poljubac.
Posljednji...
Nek vam je sa srećom..

/Ja moram poći, na more pusto ispod neba.../

Kod kuće... Konačno...

Bila je tu. Ona.
Jednostavna. Graciozna.
Bješe to djevičansko biće.
Bijeli anđeo...



Obrazi mi bijahu krvavi. Mokri...
Tihe suze,
nema ih više. Zasada.



Trznuh, silovito...
Bješe to samo san.
Omamljujuć. Suh.
Ali ne klonem.
Upoznah ga...
Samoća mu bješe ime.




Dah posljednji, vječni
Sada spavam zauvijek...



Više nikad ne bijah sama...

biti ili ne biti?

Svatko je biće u sebi raskršće u kojem se ukrštaju i bore
različiti vidovi njegove ličnosti.


Ova rečenica se može zapravo veoma precizno analizirati...otkriti značenje riječi... fraza...smisao, svrhu. Secirati... Zvuči opasno... Strah me je...
Što ću na kraju otkriti? Ionako već pola toga već znam, ali pravim se da ne znam.
Ignoti nulla cupido. – Ne čeznemo za onim što ne poznajemo. (Publije Ovidije Nazon)
Ne želim znati da zavaravam sebe. Da živim pod maskom... Da sam mogla drukčije.
Da je moglo biti bolje... Da sam birala, a izabrala gore...
Iako se to nije tako činilo. Nisam to znala...Tada. Tužno. Zar ne?
Svatko je biće u sebi raskršće... Da, svatko od nas je biće.
Ima raskršće u sebi... Odlučiti li se za nešto ili ne? Za što se odlučiti?
Zašto? Što me navelo na takvu odluku? Koji su bile prednosti izabrane opcije?
Korist ili zabava? Što se onda događalo u mojoj glavi?
O čemu sam razmišljala? Čime sam bila zaokupljena? Sluša li ovo netko?
...u kojem se ukrštaju i bore različiti vidovi njegove ličnosti....
Ne, ne mogu dalje... Previše je toga upleteno u ovo.
Ovo je previše osobno, dosta sam već otkrila. Moram li još?
Kome će ikada to i služiti... Ovo samo škodi. Meni... Kako sam li samo sebična...
Moram dalje. Crvenim se, sram me. Vlastita kože me žulja. Steže.
Gola sam... Neugodno mi je. Pogledi uprti u mene.
Kao da sam označena. Obilježena.
Ali počujte, vi kukavice, materijalisti.
Vi, vampiri žedni tuđe krvave nemoći i slabosti.


Ne padam. Ja to mogu. Ja to hoću. Ja to želim.
Kada dođe val pulsirane krvi, reći ću glasno.U inat.
Ne okrivljujte me za posljedice. Moje žile pulsirati će odlučno.
Bit će to bijele pločice mozga mog i misli mojih, skrivenih od svijeta i ljudi.
Namjerno. Po prvi put na svijetlu. Nisu kao ostale pločice, ulaštene i jednostavne.
Moje su nevine i kreposne. Njihovu crnu čistoću ćete saznati...


u kojem se ukrštaju i bore različiti vidovi njegove ličnosti....
različita stajališta ljudi... razni stavovi... razni pogledi...
Koji su kriteriji? Po čemu sudimo? Što je ispravno?
U nama se događa mnogo toga čega i nismo svijesni. Kao disanje. Autonomno.
Bez naše svijesti. Kako je tužno biti u nemogućnosti upravljati nečim što nas čini živim...
nečim što nas čini fizički postojanim... nečim našim.
Koliko je različitih ličnosti u nama. Puno. Cijela rijeka maski precizno odabranih za određeni bal. Najdraža mi je ona gdje se smijem. Lijepa je i ima tamni crveni ruž bez šljokica, moj najdraži.
Koliki su razna naša viđenja prema nečemu. Možda i ne toliko bitnomu.
Sve je bitno. I mrav. I mrvica kruha. Ali ne, nije bitno.
Čemu mi služi mrav? Ni po čemu poseban. Za mene ni ne postoji.
Što je ispravno? Je li mrav, mali vrijedan stvor, bitan?
Koja je njegova uloga u mome životu? Otkrit ću to. Jednom.
Borim se protiv svojih, ali i tuđih i nametnutih stajališta. Sama.
Bitno ili nebitno? To još moram odlučiti. Sagledati činjenice. Java ili san?
Gdje je lakše? Nigdje nije onoliko lako kolikim se čini.
Gdje je bolje? Nigdje sve onoliko loše kolikim se čini.
Monotona svakodnevnica zablude ili bijeli jahač realnosti???


Što ti misliš?

...wild nights...

Ovi dani bješe veoma...zapravo čudni dani... Zapravo bih rekla noći... veoma su mi se čudne stvari događale po noći... i to pet noći za redom... ovako sad ću lijepo sve opisati...

1.noć – spavala ja lijepo mirno...dopisivala se s jednim dečkom...bilo negdje oko pol 12 i tako se nas dvoje dopisivali do 1 sat... i ja zaspala... i spavala i spavala...i probudih se ja oko 3 sata...pošaljem tom dečku poruku...kad li ono mene ruka peče ko sam vrag..mislim si ja da si nešto zamišljam..upalim svjetlo kad li ono neka rana na ruci.. mislim si koji kurac..otkud sad to..nije bila nešt velika, ali me pekla... naravno ništa mi nije bilo jasno...kao i uvijek...hehe

2.noć – ovaj put ja tako lijepo išla krmiti..i krmim i krmim...i već jutro...mene boli ruka..ko da sam se boksala s nekim... vidis stari se dere u 8 ujutro ...tko je lupao po vratima..ja onako..hm..dođem dolje vidim vrata... onako ko da je netko s nekim malim metalnim predmetom po njima lupao...a mene ruka boli..opet čudno...ja onako pitam jesam li hodala po noći...sestra ja sam čula da je netko se samo prešetavao..a sad pitanje jesam li ja to napravila ili ne...mislim da nikad ni neću saznati...

3.noć- čudo nisam ništa radila..ali sam sanjala..sanjala sam da sam išla u školu...bus je išao suprotnim smjerom nego što je inače išao...ja sam izašla u remetincu jer sam zaobravila pokaz... i počela sam se vraćati doma...na putu do doma sam srela starog u nekom malom autu...i kažem mu da me odveze do doma..on kaže da ne može da mu se žuri..nešto je spominjao ugovore i da nešto kasni...i tak ja nastavim hodati...a svugdje magla... i skrenem u ulicu...neka čudna magla..onako zastrašujuća...nekakve mačke su iskakale iz grmova...odjednom se tamo našao štakor...kojeg sam ja nekako ulovila..ni sama ne znam kako i počela sam ga jesti...nakon što sam ga pojela...opet sam se prepala..neka bijela mačka je iskočila iz grma..i izvadila sam mobitel da si osvijetlim put...ali baterija mi se isključila...i znam da sam nešto htjela zvati staru..ni sama ne znam zasto...i kad sam bila na blizu kuće...zapravo skoro 2 metra od kuće...nešto me zaskočilo...jebemu tak sam se prepala da sam se trznula....i naravno udarila sam s glavom u zid...i probudila sam se..naravno nisam mogla ostatak noći spavati

4.noć- još jedan bolestan san...sanjala sam da sam se voziila prema trgu...ali tramvaji su izgledali ko vlakovi..i došlo je negdje 3-4 konduktera...i žena do mene nije imala kartu...i bila je neka moja frendica...uglavnom imala sam nekih možda 20-23 godina... i ne znam...ali mislim da je trg zapravo bilo stajalište za te neke vlakove...i svi smo sišli...ja sam uglavnom sam morala nekamo otputovati...neku drugu zemlju..sta li ja znam...i odjednom se samo scena prebacila kao da smo u nekoj pustinji..i ti su kondukteri mučili tu moju frendicu...morala je jahati konja koji je bilo presječen na pola i koji nije imao prednje noge...koje su mu ti kondukteri odsjekli...ne znam kak je taj konj bio živ...ali znam da se jako mučio ...ali da je bio živ...ne znam kak..i to je bila neka utrka...a ti kondukteri su imali dobre neke konje, a moja frendica tog rasječenog konja..i oni su naravno pobjedili...i ova je frendica plakala...i ja sam nešto plakala...i onda sam ušla u neki vlak i oprostile smo se...ona je ostala tamo zauvijek...u toj nekoj pustinji.. i onda sam se probudila...čudno zar ne???????

5.noć- to je bilo večeras...spavala sam...ko i obično...dobro..zapravo jučer smo poslije škole otišli na nasip i popili ''malo'' žuje....i ja sam došla doma..i otišla sam spavati u negdje u 6 sati popodne..hehe...i spavala sam do nekih 2 i 15...i probudih se ja..kad li ono mene ruka opet peče...mislim si nije valjda opet..bemti...a ono je...nekakvi tragovi zubiju...mislim da su moji...bas sam uspoređivala...i jedna rana onako ko rupica...ko da me netko piknuo s nečim malo debljim...i jedna tako rana kao ona prva....

sad vi meni recite KOJI MI JE KURAC??????
Jel fakat ovo ništa nije normalno...užas...možda netko zna...što potiče to moje ozljeđivanje za koje nisam ni svjesna i te gluparije koje sanjam..mislim jela sam štakora...fujjj...ili jebote...na pola presječeni konj kojem su odsječene prednje noge...